Neugodan suputnik oficijelne ljevice

Lipanj je godine 1968. U prepunoj „sedmici“, najvećoj predavaonici Filozofskoga fakulteta, nema slobodnih sjedećih mjesta. Stoji se na galeriji, u prolazima, sjedi na stepenicama. Pred tim se auditorijem smjenjuju govornici, mahom studenti, ali i nekoliko profesora, ne samo praxisovaca. Atmosfera je užarena. Želimo biti realni, tražimo nemoguće. S jednakim žarom i ovdje, kao poslije u Studentskom centru povlađujemo usijanim glavama koje pozivaju da se izađe „na ulice“, da se ide „u tvornice“, da se ide u Vjesnik, „hrvatski Springer“, i hladnim glavama koje mole da se ostane na koliko-toliko autonomnu sveučilišnom terenu, uz argument: „Ne dajte da nas zovu ruljom!“

Te hladne glave znaju da milicija, koja je u prosincu 1966. na prosvjednicima protiv rata u Vijetnamu konjicom, pendrecima i suzavcem „istrenirala strogoću“ i koja je sad raspoređena po gradu, jedva čeka na to da ubije boga u toj povlaštenoj i obijesnoj mladeži, kako smo joj vjerojatno prikazani. Aklamacijom prihvaćamo Proglas revolucionarnih studenata Socijalističkog sveučilišta „Sedam sekretara SKOJ-a“, a ima u njemu stvari koje nisu izgubile na aktualnosti, primjerice: „ukidanje svih privilegija ličnog bogaćenja i ideološkog monopolizma“ i „uspostavljanje pune slobode štampe, zbora, dogovora, manifestacije i demonstracije“.

Slobodan Šnajder bio je istaknuti hrvatski književnik, urednik i publicist / Snimio SaŠa Zinaja  NFoto / PIXSELL

Dječačka vjera u čvrste „stupove društva“

Jedan je od zahtjeva i „deblokada Crvenog univerziteta ‘Karl Marks’ u Beogradu“. Premda novine i televizija obilaze istinu u širokom luku, saznajemo što se zbiva u Beogradu jer je desetak zagrebačkih studenata bilo na tamošnjim prosvjedima i izvješćuju nas o njima. Jedan je od njih – ne najglasniji, ali svakako najzaneseniji – dugokosi student filozofije i anglistike na pragu dvadesete godine života. On ne samo da je bio u Beogradu, nego je i jedan od dvojice vlasnika automobila – drugi je Mladen Martić – kojima se onamo išlo. Lice mu je dječačko, takav mu je i duh. Iskreno, vatreno vjeruje u to da su istina, razum, pravda, humanost, etičnost, dosljednost temelji međuljudskih odnosa na svim razinama i u to da će naš naraštaj svijet za sebe i za budućnost sazdati na njima. Zgraža se nad lažima, glupošću, nasiljem, sebičnošću, prevrtljivošću... Znamo tko je on jer on već jest Ime: Slobodan Šnajder.

U prvom broju časopisa Prolog, kojemu je jedan od utemeljitelja i članova uredništva, objavljena mu je drama Minigolf, koncertno izvedena u tada još ZDK-u. Prvo uredništvo, a u njemu su i teatrolog Darko Gašparović, pripovjedač Drago Kekanović, redatelj Miro Međimorec, filmski kritičar i prevoditelj Vladimir Roksandić te glumac i glavni urednik Ante Rumora, koji će postati književni lik, K. u Šnajderovoj prozi Snebivanja, tiskanoj 1979. u prvom broju časopisa Gordogan, pa u drami Bauhaus, izvedenoj 1990. u ZKM-u, u režiji Paola Magellija, to uredništvo u početniku i njegovoj razbarušenoj krležijanskom tekstu – krležijanskom ne u smislu oponašanja, nego ulaska u disput s autoritetom – naslućuje sjajnog dramatičara. Pokazat će se uskoro: najvažnijega hrvatskog dramatičara u trećoj trećini dvadesetoga stoljeća.

Ulazak na „velika vrata“

Sljedeće godine, 1969, Dino Radojević, redatelj one koncertne izvedbe u Dramskom, u istom kazalištu režira „pravu“ izvedbu Minigolfa. Čini se da mladi Šnajder, za razliku od mladoga Krleže, već dramskim prvencem „na velika vrata“ ulazi u hrvatsko kazalište. Ono se, međutim, pobrinulo da sve ide urednim tokom pa i Šnajder naknadno prolazi preskočene stepenice: SEK (Histerična bajka u režiji Petra Večeka, 1970), pa družina Osamljena srca (Vrtuljak ljubavi u režiji Marina Carića, 1974, potom varaždinsko kazalište (Metastaza u Međimorčevoj režiji, 1977) i tek tada ponovno pozornica u Frankopanskoj (Shocking u režiji Darka Tralića, 1977) te odmah za njom i zagrebački HNK (Kamov, smrtopis, 1978, i Držićev san, 1979, dvije „drame biografije“, obje u režiji Ljubiše Ristića). Početak je to ne uspona nego uzleta u više sfere hrvatskoga, jugoslavenskog, napokon i (srednje)europskog kazališta. U međuvremenu, Šnajder, za sve prijatelje i suradnike Šac, postaje glavnim urednikom Prologa – ostaje to do 1984. – i istoimene biblioteke koja u „maloj“ i, poslije, „velikoj ediciji“ tiska i danas nezaobilazne dramske i teatrološke tekstove.

(Osobno sam ti, dragi Šac, i ne smijem to ovdje prešutjeti, bio i ostao, unatoč neizbježnim udaljavanjima i ponovnim približavanjima naših putova, duboko zahvalan na tome što si 1977. baš prvom mojom knjigom, Redateljsko kazalište, pokrenuo „malu ediciju“, a žestoka je bila konkurencija: Gašparovićeva Dramatica krležiana i Glumčevi zapisi Fabijana Šovagovića, da ne idem dalje. Još jednom i zasvagda: Hvala.)

U tim, sedamdesetim pa osamdesetim godinama, svime što dosljedno piše i radi, i dalje s onom iskrenom dječačkom vjerom u čvrste „stupove društva“, tek s nešto manje vjere u to da će ih naš naraštaj trajno osoviti, ali ne i bez nade da će to nekome jednom i uspjeti te da ne valja odustajati od bauhausovskih projekata, Šnajder postaje „neugodnim suputnikom oficijelne ljevice“, kako je o sebi prije desetak godina napisao u oproštaju od doživotnoga prijatelja Gašparovića. Neću ovdje, u ovoj prigodi, pisati o tomu što on istodobno postaje prvo „neoficijelnoj“, pola stoljeća ušutkanoj, pa „oficijelnoj“ desnici, koja devedesetih dobiva pravo na javni govor te glasnom vikom nastoji nadoknaditi dugu šutnju. Ne držim, naime, da je primjereno – o dobru ukusu da i ne govorim – nekime tko nam je život činio boljim, ljepšim i bogatijim, onoga trena kad ode iz ovoga našeg svijeta, početi kao crvenom krpom mahati pod nosom ovih ili onih neistomišljenika koji su, bez obzira na to na kakvim se silnim i silničkim pozicijama nalazili, ipak samo nebitni suputnici ljudima poput Šaca.

Šnajderov Hrvatski Faust uprizoren je i na velikoj sceni bečkoga Burgtheatera, do koje unatoč nemalu zalaganju nisu došli ni Vojnović, ni Ogrizović, ni Begović, ni Krleža

Što su hrvatsko kazalište i kultura s njim i za njega učinili, a što su propustili učiniti?

Neću stoga pisati, spomenut ću samo, o svemu onome što su hrvatsko kazalište i hrvatska kultura propustili učiniti s njim i za njega. Nije postao, a mogao je, intendantom riječkoga HNK. Naša kazališta (još) nisu uprizorila, a trebala su, drame koje su mu izvođene u europskim zemljama, Zmijin svlak, primjerice, i Utjehu sjevernih mora, obje iz 1995.

U poplavi adaptacija romana, od kojih nas se neki, iskreno rečeno, ni najmanje ne tiču, nijedan se redatelj još nije sjetio, a trebao je, Doba mjedi. Nije postao, a zaslužio je, redovitim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nije dobio, a zaslužio je, Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Ali, da nešto stavim i na drugu stranu vage, bio je u jednom mandatu, samo jednom isticat će, 2001–2004, ravnatelj ZKM-a te uvrstio na repertoar dvije svoje drame, Kamova (2003) i Peto evanđelje (prema Konclogoru na Savi Ilije Jakovljevića, 2004), obje u režiji Branka Brezovca.

Ivica Boban režirala mu je 2003. Nevjestu od vjetra u zagrebačkome HNK. Nakladnik Prometej tiskao mu je od 2005. do 2007. („uz potporu Ministarstva kulture RH“) izabrana djela u devet knjiga. Izabrao ih je Velimir Visković. Na Krležin rođendan, dan uoči njegova, uručena mu je lani Nagrada „Miroslav Krleža“, za roman Anđeo nestajanja.

Napokon, Hrvatski Faust. Napisan za Splitsko ljeto i splitski HNK, te ondje i praizveden 1982. u Radojevićevoj režiji, nezaobilazno je poglavlje u svakom razgovoru o dramskom čovjeku Slobodanu Šnajderu pa tako i u ovom oproštaju od njega. Netom nakon Splita izveden je u Varaždinu, u Večekovoj režiji, te u beogradskom JDP-u, u režiji Slobodana Unkovskog, a 1983. u sarajevskom NP-u, gdje ga režira Sulejman Kupusović. Godine 1987. njemački prijevod Irene Vrkljan i Benne Meyer-Wehlacka u svom Kazalištu na Ruhri režira glasoviti Roberto Ciulli, a 1993. slijedi posljednje, ali povijesno, rekao bih, najvažnije uprizorenje istoga prijevoda: na velikoj sceni bečkoga Burgtheatera, do koje unatoč nemalu zalaganju nisu došli ni Vojnović, ni Ogrizović, ni Begović, ni Krleža, Hrvatskoga Fausta, za intendanture „kontroverznoga“ Clausa Peymanna, režira Hans Hollmann.

Jedinstvena i neponovljiva igra

Zagrebački HNK, a o njemu se u toj drami i radi, Šnajderovu „dramu mržnje“ koja „ima obratne, ljubavne nakane“, kako je napisao u predgovoru, (još) nije uvrstio na svoj repertoar. Neću, međutim, o vjerojatnim razlozima, neću o (zasad) propuštenom, nego o jednoj od dviju večeri kad Hrvatski Faust, u zaista briljantnoj izvedbi Cullijeva ansambla, sa spektakularnim i šokantnim prizorima iz, recimo tako, „crne Ilirije“, jest živio i na pozornici u sebe ugrađenoj. U tom se gostovanju zbilo mnogo više od izvedbe jednoga dramskog teksta, zbila je jedinstvena i neponovljiva, samo u živome kazalištu moguća, igra višestrukoga zrcaljenja gdje se potpuno izgubila razlika između takozvanoga predmeta i takozvane slike. Njemački su glumci, naime, na matičnoj hrvatskoj pozornici prikazivali njemački prijevod hrvatske drame o hrvatskim glumcima koji na istoj toj pozornici u drugom (ne)vremenu prikazuju hrvatski prijevod njemačke drame o Faustu i njegovu ugovoru s Mefistom. Jedinstvena i neponovljiva igra, velim, jedinstvena i neponovljiva kao veliki dječak Šac i njegovi dramski zanosi.